Nekoliko godina unazad, primijetila sam da se, u Republici Srpskoj, dešavaju situacije da u slučaju neuplaćenih doprinosa, djeca budu vraćana sa pregleda iz javnih zdravstvenih ustanova, tj. da se njihovi pregledi i intervencije, uslovljavaju plaćanjem tih usluga. Kada čujem za to, uvijek pomislim: “a šta da roditelji nisu imali novca tada”.
Prije stupanja na snagu sadašnjeg Zakon o obaveznom zdravstvenom osiguranju, i ustrojstva zdravstvenog sistema u Integrisanom informacionom zdravstvenom sistemu, nisam primijetila da se ovo dešavalo. Kada sam primijetila, iskreno sam bila iznenađena tim postupanjima, znajući kakve ustavne garancije u pogledu zdravstvene zaštite djece u Republici Srpskoj imaju.
Zašto smatram ovu temu tako bitnom i zašto je meni tako bitna – dva su razloga.
Prvi je jer se krše prava djece, najranjivije kategorije društva, onih koji ne mogu da se zauzmu sama za sebe i zavise u potpunosti od odluka i djelovanja odraslih.
Drugi razlog je jer se takvim postupanjem krši Ustav Republike Srpkse koji članom 37. u sadejstvu sa članovima 48. i 49. Ustava, izričito propisuje da djeca, trudnice i stara lica imaju pravo na zdravstvenu zaštitu iz javnih prihoda direktno na osnovu Ustava, i da im se takva zaštita ne može uslovljavati. Očekivano bi bilo da se svaka osoba uzrujava usljed očiglednog kršenja Ustava, kao najvišeg dokumenta koji nama svima garantuje zaštitu i prava zauzvrat obaveza koje smo mi naspram države preuzeli da ispunjavamo. To je princip društvenog ugovora po kojem živimo, i ako jedna strana prekrši svoj dio obaveze, kako da druga strana u povjerenju svoj dio ugovora ispunjava.
Cijeli tekst je objavljen na:
Оставите одговор